Pjesma o ljetu

Biti lijepa
Njemu
Posebnom
Ne noseći ništa osim

Izvukla sam iz ladice svoj omiljeni kupaći kostim i stavila ga na dno kofera. Čini mi se da je to sve što mi treba. Isti onaj koji sam nosila prošlog ljeta, jednostavan, maslinasto zeleni, lagano izblijedio od sunca i soli, ali drag i ne odustajem od nošenja. Svaki put kad bih zategla bretelicu udahnula bih more, kokos i sol u kosi. Brojala bih ljeta po mirisu kreme za sunčanje, po tragovima peškira na koži, po kosi koju vjetar uporno mrsi, preplanulim ramenima, crvenom nosu i breskvama. Dolazak ljeta za mene je ritual prelaska iz svijeta obaveza u svijet bezvremenske slobode.…

U ormaru ima košulja koje više ne nosi. Nekada su pripadale ženi koja je žurila; na posao, na ručak, na sastanke, na tuđe zahtjeve. U njima je bila vidljiva, ali ne i prisutna. Majica kojoj fali dugme, danas mirno pada na njena ramena i džemper koji je opran sto puta, pa miriše na djetinjstvo. Na ulici, reklamni panoi viču „novo“, „brže“, „lakše“, ljudi prolaze u ispeglanim životima. U naboranim toplim danima ona nosi šolju sa čajem koji se hladi dok hoda. U torbi joj je bilježnica, ne telefon. Piše kad osjeti nešto. Neke rečenice se ponavljaju iz dana u dan,…

Prije nego svijet počne tražiti nešto od mene, prije zvukova notifikacija i zvonjave telefona, prije „gdje si, možeš li, jesi li stigla“… postoji jedan dio dana koji je samo moj. Tišina. I ja u pidžami. Taj osjećaj kad otvorim oči i shvatim – ne moram nigdje. Ne žuri mi se. Ne čeka me ništa što ne može malo sačekati. Tada, u toj prvoj tišini, sve izgleda jednostavno i mekano. Kao tkanina koja me obavija. Prvi miris svježe skuhane kafe širi se stanom, stopala topla, noge podvučene ispod sebe. Kosa skupljena u neurednu punđu. Misli… dolaze polako, bez pritiska. Bez stresa,…

Slagala bih kad bih rekla da ne znam više gdje je završila ta majica. Bijela. Malo isprana. Mekana kao da su se u njoj nataložili svi mirni dani mog djetinjstva. Nije bila moja. Bila je majčina. Nosila ju je kad je pravila palačinke, kad bi otvorila prozor ujutro i rekla da miriše proljeće, kad bi me grlila dok mi se svijet raspadao jer mi je neko u školi rekao da sam čudna. Ta majica je postala mjesto. Ne stvar. Danas, kad dotaknem bilo koji komad pamučne tkanine ako je dovoljno mekan, ako je dovoljno tih — dogodi se nešto gotovo…

Nije znala kako da me pusti. A znala je da mora. Mama. Tog ljeta, prvi put sam išla na more bez nje. Samo moja prijateljica i ja, raspucale karte u rukama, prevelika očekivanja i srce koje još nije znalo biti hrabro bez maminog pogleda. Spakovala mi je kofer onako majčinski i u njega nježno položila pidžamu. Sjećam se kako mi je rekla: „Spakovala sam ti onu s leptirima.“ Skoro usput, ali srce je to čulo glasnije od ičega. Evo ti krila. Idi. Ali znaj da imaš gdje da sletiš. Možda je neko drugi ne bi ni primijetio. A meni je…