Nije znala kako da me pusti. A znala je da mora. Mama.
Tog ljeta, prvi put sam išla na more bez nje. Samo moja prijateljica i ja, raspucale karte u rukama, prevelika očekivanja i srce koje još nije znalo biti hrabro bez maminog pogleda.
Spakovala mi je kofer onako majčinski i u njega nježno položila pidžamu.
Sjećam se kako mi je rekla: „Spakovala sam ti onu s leptirima.“ Skoro usput, ali srce je to čulo glasnije od ičega.
Evo ti krila. Idi. Ali znaj da imaš gdje da sletiš.
Možda je neko drugi ne bi ni primijetio. A meni je bila čarolija spakovana u najmekši pamuk. Prvi znak da me mama pušta. Prvi dokaz da vjeruje u mene, u to ljeto, u sve moje neizgovorene snove. Leptiri na toj pidžami nisu bili samo motiv. Bili su poruka. Skrivena krila koja mi je ušila u torbu, da poletim a da se ne izgubim. Mirisala je na dom. Na sve što je mama bila i ostala, čak i daleko.
Mnogo godina kasnije stojim u Alma Ras butiku i tražim neke leptire. Sjetila sam se da su moji preživjeli četiri selidbe u dva grada, diplomiranje, magistriranje, zaljubljivanje i još jedno osamostaljivanje…
Stoje i dalje složeni u mom ormaru, razvučenih bretelica, malo blijedi sa pokojom flekicom od kafe…Ne nosim je više, ali je i dalje čuvam.
Ne tražim ja ustvari leptire, ne mora ih biti stvarno, tražim osjećaj. Tražim ono tiho, nježno, što te pokrije i kad nisi svjesna da ti je hladno.
Alma Ras je za mene postala mnogo više od odjeće za spavanje, postala je priča o prvoj slobodi, o majčinoj ljubavi što ne sputava, nego pušta, o krilima skrivenim u pamuku.
I svaki put kad je obučem, kao da šapće: “Leti, dijete. Ja sam još uvijek tu.”
