Izvukla sam iz ladice svoj omiljeni kupaći kostim i stavila ga na dno kofera. Čini mi se da je to sve što mi treba. Isti onaj koji sam nosila prošlog ljeta, jednostavan, maslinasto zeleni, lagano izblijedio od sunca i soli, ali drag i ne odustajem od nošenja. Svaki put kad bih zategla bretelicu udahnula bih more, kokos i sol u kosi.
Brojala bih ljeta po mirisu kreme za sunčanje, po tragovima peškira na koži, po kosi koju vjetar uporno mrsi, preplanulim ramenima, crvenom nosu i breskvama.
Dolazak ljeta za mene je ritual prelaska iz svijeta obaveza u svijet bezvremenske slobode.
Totalna bezbrižnost dok se nektar sočne breskve slijeva niz laktove ostavljajući ljepljive tragove. Dani kad se smijem glasnije nego inače, kad je nebo toliko plavo da se pitam postoji li boja izvan tog spektra. Uspavani šumom talasa, zaboravljeni od briga, preplanuli, postajemo verzije sebe koje najviše volimo. U zlatnom svjetlu predvečerja, dok more ljubi obalu, osjećam kako se sve u meni smiruje. Srce kuca sporije, tiše, kao da i ono sluša valove. Pijemo ohlađeno vino, okupani lavandom i solju, naše ruke se pronalaze bez potrebe za riječima, smijemo se pod zvijezdama sparne noći. Ljubav ljeti ima drugačiji miris, lakši, slobodniji, nježniji. I nosi taj neponovljivi osjećaj pripadanja sebi. I moru.
U tom jednostavnom, izblijedjelom kupaćem i s osmijehom posutim suncem, znam da sve što mi treba već imam sa sobom. More će mi to opet šapnuti, kad zaronim bez straha, bez plana. Samo da budem. Samo da osjećam.
Uzimam i slamnati šešir, bijelu košulju koja će vihoriti zakačena na nekom suncobranu i krećem prema još jednom ljetu. Jer negdje, u zvuku talasa, čeka novo sjećanje.
