Prije nego svijet počne tražiti nešto od mene, prije zvukova notifikacija i zvonjave telefona, prije „gdje si, možeš li, jesi li stigla“… postoji jedan dio dana koji je samo moj.
Tišina. I ja u pidžami.
Taj osjećaj kad otvorim oči i shvatim – ne moram nigdje. Ne žuri mi se. Ne čeka me ništa što ne može malo sačekati. Tada, u toj prvoj tišini, sve izgleda jednostavno i mekano. Kao tkanina koja me obavija.
Prvi miris svježe skuhane kafe širi se stanom, stopala topla, noge podvučene ispod sebe. Kosa skupljena u neurednu punđu. Misli… dolaze polako, bez pritiska. Bez stresa, bez očekivanja.
Nije tu ništa glamurozno. Samo ja i kafa. I taj neprocjenjivi osjećaj da je udobnost izbor, a ne luksuz. Da je komfor stvar stava, ne izgleda. Da najljepše izgledam onda kada sam najviše svoja.
I da nije nužno da budem spremna za svijet čim oči otvorim. Da mogu uzeti vrijeme za sebe, da udahnem, da osjetim život bez potrebe da ga odmah oblikujem.
Ponekad je sasvim dovoljno samo biti. Disati. Slušati tišinu. Osjetiti vlastitu prisutnost.
I u tim malim trenucima nalazim sebe iznova. Tu, u najnježnijoj verziji mene, gdje nema imperativa da budem jaka, brza, najbolja. Dovoljno je da budem prisutna. Da volim tu tihu verziju sebe koja ne nosi nikakve maske, osim one od mekanog pamuka.
Blagoslov je moći birati kako započeti dan. I ja ga biram ovako – udobno, nježno, sa sobom. Bez žurbe. Bez stresa. Jer život je prekratak da bismo ga svako jutro počinjali trkom.
Neka prva stvar koju osjetim bude nešto što me podsjeća da sam voljena i sigurna – pa makar to bila samo dodir pamuka na koži.
U tom sporom, tihom jutru, dok kafa para zrak, dok kroz prozor ulazi blaga svjetlost, osjećam ono što je najvažnije: da imam sve što mi treba. Da sam već dovoljno dobra. Da je i ovako – sasvim dobro.
I možda zato volim jutra najviše. Jer tada, u jednostavnosti pidžame i šoljici kafe, svijet stane, a ja se sjetim – koliko je lijepo samo biti.
