Slagala bih kad bih rekla da ne znam više gdje je završila ta majica. Bijela. Malo isprana. Mekana kao da su se u njoj nataložili svi mirni dani mog djetinjstva. Nije bila moja. Bila je majčina. Nosila ju je kad je pravila palačinke, kad bi otvorila prozor ujutro i rekla da miriše proljeće, kad bi me grlila dok mi se svijet raspadao jer mi je neko u školi rekao da sam čudna.
Ta majica je postala mjesto. Ne stvar.
Danas, kad dotaknem bilo koji komad pamučne tkanine ako je dovoljno mekan, ako je dovoljno tih — dogodi se nešto gotovo sveto. Kao da kroz niti čujem šapat. Kao da pamučna vlakna znaju put nazad. Ne u vrijeme, nego u osjećaj. Onaj osjećaj kada nisi morao biti ništa osim dijete koje zna da je voljeno.
Moja majka više nije tu. Ali njezina majica je negdje u svemiru tih mekih stvari koje nas povezuju s onim što ne možemo objasniti.
Možda je postala oblak. Ili krilo ptice. Ili nečiji jastuk. A možda, i to mi se najviše sviđa, svaki put kad se obgrlim u tkaninu, ona mi tim nevidljivim putem dođe bliže. Ne kaže ništa. Samo me zagrli. Neki zagrljaji nikad ne izađu iz mode.
I to nije tuga. To je prisutnost. Tiha, stalna. Kao miris koji ne zna da je nestao. Kao mekoća koja preživljava sve grube stvari. Lijepo je znati da postoji nešto čemu se možeš vratiti. Nešto što ostaje isto nježno, toplo i tvoje.
I neka tako ostane.
Slagala bih kad bih rekla da ne otvorim njen ormar svaki put kad poželim da mi zamiriše proljeće. Jer tamo među složenim stvarima, još uvijek diše dio svijeta u kojem sam bila voljena bez uslova. I to me spašava, iznova.
Neka proljeća traju 14 ljeta.
