U ormaru ima košulja koje više ne nosi. Nekada su pripadale ženi koja je žurila;
na posao, na ručak, na sastanke, na tuđe zahtjeve. U njima je bila vidljiva, ali ne i prisutna.
Majica kojoj fali dugme, danas mirno pada na njena ramena i džemper koji je opran sto puta, pa miriše na djetinjstvo. Na ulici, reklamni panoi viču „novo“, „brže“, „lakše“, ljudi prolaze u ispeglanim životima. U naboranim toplim danima ona nosi šolju sa čajem koji se hladi dok hoda.
U torbi joj je bilježnica, ne telefon. Piše kad osjeti nešto. Neke rečenice se ponavljaju iz dana u dan, kao molitva ili zaboravljena pjesma. Jedna od njih glasi: „Ne moraš nigdje stići.“
Ponekad se sjeti bake. Ona je znala da vrijeme ima ukus, hljeb kad naraste do kraja, paradajz iz bašte u avgustu, tišina poslije kiše. Ništa od toga se nije moglo požuriti. Ponekad se sjeti i svoje trinaeste godine, kada je sama sebi šila suknju od stare zavjese. Bila je preduga i kriva, ali je prvi put u životu osjetila kako izgleda nositi nešto što je samo njeno. Nesavršeno i njeno.
Više ne pita: „Da li je lijepo?“ već: „Mogu li u ovome da dišem?“
Na večernjoj šetnji, vidi ženu u sličnim cipelama. Osmjehnu se jedna drugoj, ne zbog cipela, već zbog tihe potvrde da je moguće postojati van tempa koji traži da budemo nešto drugo, nešto više, nešto novo. Jer nije poenta da nas odjeća pokazuje, nego da nas ne sputava. Niti da budemo u toku, već u sebi.
